Nije pehist tjedna, nije ni pehist mjeseca niti godine… Anđelko Pavić pripada kategoriji najvećih pehista u Dinamovoj povijesti. Samo dva mjeseca prije svojega 20. rođendana daroviti je maksimirski napadač morao praktički – prekinuti karijeru. Istodobne ozljede meniskusa i gležnja, dvije operacije i dugotrajni oporavak bili su dovoljni da se već na izmaku tinejdžerskih dama, praktički i prije nego mu je počela ozbiljnija karijera – oprosti s nogometom. Ali, unatoč tome, upisao se u možda najslavniju generaciju Dinamove povijesti.
Pavić je sudjelovao u pohodu prema osvajanju Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, igrao je, doduše, samo u prvom kolu u dvjema utakmicama protiv Spartaka iz Brna, ali i tu je pružio svoj doprinos. Kasnije je, dakako, bio velika potpora suigračima.
Štoviše, u klinčevima sa suparničkim braničima stradale su mu obje noge: meniskus na lijevoj, gležanj na desnoj. Probleme s meniskusom vukao je još od utakmice protiv Veleža igrane 11. rujna 1966. kad su plavi u Mostaru pobijedili 1:0. Ozlijedio se u sudaru s Primorcem, a iako je bol bila jaka, nije napuštao travnjak. Stisnuo je zube, nikome nije spominjao ozljedu… Štedio se tek sljedeći tjedan, na treninzima, pauzirao desetak dana. Volja je bila jača od boli, inzistirao je da ponovno istrči na travnjak, zaigrao u prvenstvenom dvoboju protiv Sutjeske pa u oba europska ogleda protiv Spartaka iz Brna. Pitanje je, međutim, koliko je takva odluka bila mudra. Čim bi malo jače potrčao, osjetio bi jaku bol, ali to je prešutio treneru bojeći se da bi izgubio mjesto u momčadi. Kako god, ozljeda je ostavila snažne posljedice, bio je primoran završiti karijeru.
Da paradoks bude veći, punih je osam mjeseci igrao s ozlijeđenim gležnjem uslijed čega je morao i na operaciju. Iako se žalio da osjeća bolove u nozi, treneri mu nisu vjerovali, trenirao je punim ritmom i nije se suviše bunio već je trpio bol… Napori na treninzima i utakmicama bili su suviše veliko opterećenje za načeti gležanj sve dok nije morao na operaciju.
Anđelko Pavić rođen je 17. prosinca 1946. godine u Šibeniku, a u Dinamov je nogometnoj školi osvanuo još 1960. s nepunih 14 godina. Igrao je na mjestu desnoga krila, blistao u mladoj momčadi, stručnjaci su mu predviđali veliku karijeru.
Za prvu je momčad debitirao 15. lipnja 1964. protiv Iskre. Premijerni je prvenstveni nastup imao pola godine kasnije, 6. prosinca u porazu u gradskom derbiju protiv Zagreba u Kranjčevićevoj kad je ušao s klupe zamijenivši Dražana Jerkovića.
Samo tri dana kasnije čekalo ga je i prvo europsko iskušenje. Štoviše, u svojoj je premijeri na europskoj sceni zabio pogodak: Dinamo je u 2. kolu Kupa pobjednika kupova bio bolji od Steaue u Bukureštu pobijedivši 3:1, a Pavić je mrežu zatresao u 61. minuti za vodstvo 2:1. Bio je strijelac i u uzvratu u pobjedi 2:0 zabivši već na otvaranju utakmice, u 2. minuti, za 1:0.
Pavićev je bio zapažen i sezonu kasnije, pogotovo u smiraju jesenskom dijelu natjecanja kad je postigao dva pogotka u pobjedi protiv Vardara u Skopju, 3:1, pa zabio gol Hajduku u maksimirskom remiju, 1:1, s pogotkom sudjelovao i u pobjedi protiv Zagreba u Kranjčevićevoj, 3:2.
